III. osnovna škola Bjelovar

11. travnja 2017. godine učenici razredne nastave naše škole ponovno su se družila sa svjetski priznatim mađioničarom za djecu, Jozom Bozom.

Prva predstava počela je u osam sati. Priznajući da prvi trik ne može sam izvesti, Jozo Bozo iz publike bira najmirnijeg i najtišeg dječaka, Anđela. Zajedno izvode trik sa špagom koja se stalno produžuje. Prije nego je dopustio Anđelu da prereže uže, podsjetio je djecu kako treba pravilno držati škare. To uže veže u čvor koji Anđelo otpuhuje.

Trikovi se dalje nastavljaju uz pomoćnike iz publike, no Jozo Bozo nije došao samo radi zabave. Sljedeći trik govorio je o recikliranju. Objasnio je što je to recikliranje, što time možemo dobiti  te njegovu važnost. Nacrtavši staklenu bocu na papiru, zbunio je djecu te su ona pomislila da bocu treba odložiti u zeleni spremnik. Kad trik nije uspio, svi su spoznali svoju grešku – boca je bila papirnata.

Uz poučne i zanimljive trikove, izgovaranje čarobnih riječi „Jozo Bozo“ i eko-poklone za učenike i učiteljice, predstava je završila. Jozo Bozo je, uz glasan pljesak, sve pozdravio i podsjetio da budu dobri prijatelji prirode.

Istu predstavu izveo je još nekoliko puta, a mi smo, za vrijeme stanke, razgovarali s Jozom Bozom i taj razgovor zapisali:

Od kad se bavite čarobiranjem?

Prvi trik sam naučio prije nego sam krenuo u školu, prije nego sam naučio čitati i pisati. Imao sam oko pet godina, tako da mogu reći da sam vrlo rano počeo. Svoj prvi javni nastup imao sam sa 14 godina, a mađioničarstvom sam se profesionalno počeo baviti sa 19 godina.

Što Vas je tome privuklo?

Kao mali sam stvarno vjerovao da čarobnjaci mogu sve i to mi je bilo zanimljivo. Zato sam htio biti kao oni.

Radite li predstave i za odrasle?

Radim i za djecu i za odrasle s time da najviše radim predstave za djecu. Godišnje ih je oko 500, od kojih je preko 450 za djecu. Radim i za odrasle jer se i oni vole veseliti i smijati tako da ni njima to nije na odmet.

Kako dobijete ideje za trikove?

Na razne načine. Nekad u snu, nekad vidim nešto što mi je zanimljivo, nekad se zamislim pa dođu same po sebe. Ideje za same predstave dobivam od svuda. Ako vidim da neko dijete neoprezno prelazi cestu, napravit ću predstavu o sigurnosti u prometu, ili ako se netko tuče, o nenasilju.  I današnja predstava bila je o ekologiji i recikliranju, jer to smatram jako važnom temom. Ali same predstave se rade jako dugo, neke se rade godinu dana, dvije, sve ide polako.

Imate li najdraži trik?

Najdraži trik i predstavu nemam, ali oni trikovi koje radim, volim raditi. Danas sam radio i trik sa špagom po kojem sam poznat u cijelom svijetu, i jedan mi je od najdražih. Ne mogu reći da mi je jedan draži od svih. Ima nekoliko trikova koji su mi jako dragi, no ovaj je jedan od najdražih.

Za koji uzrast najradije držite predstave?

Nema neki određeni. No predstave za vrtić i školu su dosta različite. Za vrtić su malo blesavije, veselije, a za osnovnoškolce su možda malo čarobnije. Prekrasne su obje publike, ali skroz su drugačije pa je teško za reći.

Za što ste uvijek sigurni da će nasmijati publiku?

Pa svi se uvijek smiju kad nešto krivo napravim. To im je dosta smiješno i veselo kad negdje zeznem. Onda im je baš drago.

Sjećate li se nekih anegdota koje su se dogodile tijekom izvođenja predstava?

Jedna je bila dosta zanimljiva. Nestalo je struje u kazalištu na trenutak i ne znam što bih sad napravio. Kažem im: - Ajde viknite Jozo Bozo, možda struja dođe.  I oni viknu, a struja stvarno dođe. To je ispalo zanimljivo i fora.

Koliko Vam vremena treba da usavršite neki trik?

Neke trikove se može brzo savladati što se tiče tehničkog dijela, ali onda se puno mora poraditi na dramaturgiji oko trika. Dok se neki trikovi vježbaju mjesecima, pa čak i godinama.

Što biste poručili svakome tko želi biti zabavljač?

Da svaki posao koji se radi, bio to zabavljač, učitelj, građevinar, doktor, treba shvatiti ozbiljno. Zabavljač je vrlo veseli posao, ali ga se svejedno treba shvatiti ozbiljno. Ja svoje predstave pripremam po godinu, dvije, nekad čak i na nekima radim i 20 godina i nisu još dovršene, a možda nikad ni neće biti. Svaki posao treba raditi i s ljubavlju, pogotovo posao zabavljača jer ako ti ne voliš ono što radiš, nećeš strast moći prenijeti na publiku i zato što god radite, radite sa srcem, puno ljubavi i puno strasti.

Laura Franić i Ema Topalović, 8.c , novinarska skupina