Škola u Gudovcu

   Gudovac se spominje već u 14. stoljeću kao sjedište vlastite crkvene župe. Postojanje i bilješka o Župi sv. Petar Gudovac nađena je u dokumentima iz 1334.,1452.,1501. i 1505. U to doba ovaj karaj je bio gusto naseljen, a razvoj mjesta u to vrijeme usko je povezan s velikim trgovištem i srednjovjekovnom gospoštijom Jakobove Sredice (danas na području Malih i Velikih Sredica), gdje su se tjedno održavali sajmovi i koje se često spominje u dokumentima od 1357. do 1494. Najstariji poznati feudalni gospodar u Gudovcu bio je Pavao de Gudoucz koji je imao posjede Klokočevac, Plavnice i Oliverh (dio Gudovca).

   U Gudovcu je također stvoreno trgovište na kojem se živo trgovalo i gdje su djelovali obrtnici, a što je utjecalo na razvoj sela. Sredinom 15. stoljeća (1456.) kraj Ladislav darovao je Petru, notaru bana Urlika Celjskog, posjed Gudovac te ga Čazmanski kaptol uvodi u gudovački posjed i od tada se naziva Petar Gudovečki. Zabilježeno je da Župa sv.Petra u Gudovcu 1452. ima kmetove, a 1505. dva patrona i to Stjepana Gudovečkog (Petrova sina) i Pavla Markovića iz Miketinca koji je vjerojatno bio u posjedu dijela Gudovca. Sam grad- tvrđa (Gudowcz) bila je podignuta na centralnom uzvišenju, okružena nizom napisa i jaraka s obrambenim linijama i kulama na obližnjim uzvisinama. Poslije 1554. više se ne spominje, a nema ni pisanih povijesnih podataka o njezinoj propasti pa se pretpostavlja da je uništena u napadu Turaka kao i ostale gospoštije u njenoj blizini (Rovišće, Cirkvena, Haganj)

   Nakon izgradnje Bjelovara 1756. i odluke carice Marije Terezije iz 1772. o njegovom proglašenju gradskom općinom, nalazimo podatak o smještaju jedne vojne pukovnije na području sela Gudovca. Bjelovar je, naime, postao 1758. sjedište Đurđevačke i Križevačke pukovnije pa se govorilo o dva dijela grada, te je, prema toj podjeli, Đurđevačka pukovnija smještena u sjeveroistočnom, a Križevačka u jugozapadnom dijelu grada. Sjedište jedne satnije bilo je u Gudovcu.

   Prva spomenica škole u Gudovcu uništena je 1943. u jeku ratnih zbivanja kada je spaljena i općinska zgrada u kojoj su osim spomenice, bile i ostale školske administrativne knjige. Tako je prvi pisac školske spomenice učitelj Petar Popović istu počeo voditi tek u godini 1949./50.

   Učitelj spominje podatke o mjestu Gudovcu i početku školstva navodeći da su isti izvađeni iz izvještaja kojeg je sastavio učitelj Đuro Radojčić 1929. godine na osnovu podataka iz stare spomenice škole, a bili su mu, navodi, dostupni i podaci iz starih općinskih knjiga.

   Iz tog izvještaja učitelj navodeći podatke o povijesti Gudovca, spominje stari grad „Gradinu“ sazidanu na brežuljku kod crkve koja potiče iz doba prodora Turaka. Navodi, dalje da je doseljavanje stanovništva u ovaj kraj povezano s vojnom službom što opravdava činjenicom da stare porodice i njihovi potomci u selu znaju da su njihovi stari imali posebna prava od 1945. gdje su iz državnih šuma dobivali drvo besplatno ili uz nižu cijenu. Većina tih starih porodica srpske nacionalnosti koje su pobjegle pred naletom Turaka, a novi stanovnici na ovom području počeli su se doseljavati iz Podravine, kotar Đurđevac (oko 1890. godine), i to uz ondašnju zidanu cestu kupujući posjede od Srba starosjedilaca. Dalje spominje postojanje velikog feudalnog imanja na području sela zvanog Rovišće, a čiji je vlasnik bio plemeniti Rojc koji je pred početak Prvog svjetskog rata počeo na svojim posjedima naseljavati Zagorce. Kasnije je, navodi, ostatak zemljišta prodao češkom bogatašu Sedlačeku, a u selu još postoji dvorac Rojca. Sedlaček je 1945. odselio u Češku i prodao imanje. U selu ima, spominje, Čeha doseljenih u vrijeme Austro-Ugarske ali posvema odnarođenih bez znanja češkog jezika.

   Sam početak djelovanja škole seže, prema Cuvaju, u 1793. godinu („I zaista nalazimo sada novih pučkih škola: (-) god. 1973.: u Gudovcu“), a ovaj navod potvrđuje i zapis iz školske spomenice

   Spomenički zapis učitelja P. Popovića iz 1949. god. Opisuje povijest školstva u mjestu:

   „Kao prvi pokretač prosvjetnog rada u obliku nekog podučavanja djece na teritoriju sela Gudovca, ubraja se paroh Vasilije Požežanac, koji je rođen u Gudovcu. Bio je rodom iz zadruge Požežanaca, koja je imala svoje stanje u današnjem nazvanom Majerovom sokaku. Od te nekadašnje zadruge Požežanaca postoji danas još samo jedna kuća (Đuro Požežanac).

   Isti paroh Vasilije Požežanac imao je svoju kuću u kojoj danas boravi Joško Blaha. Požežanac je svoj prosvjetni rad započeo na način da je putujući pješice po svojoj parohiji, sakupljao djecu učeći ih nešto čitanju, pisanju i računu. U svakom selu uz parohiji imao je na raspolaganju po dvije kuće. U jednu su prije podne dolazila sitnija djeca, a u drugu poslijepodne odraslija mladež. Taj svoj rad vršio je i u selu Gudovac i Prgomeljima koja su pripadala njegovom parohiju. Tja njegov pionirski rad na prosvjetnom polju počinje oko 1793. godine.

   Raspored kada će, u koji dan, doći u koje selo, objavio je narodu u nedjelju u crkvi. Ovako ga se vidjelo raditi sve do godine 1814. dok ga nije počela fizička snaga napuštati. Ali ni tada nije dopustio da njegovo započeto djelo propadne. Počeo je nagovarati ljude da na ledini pred crkvom podignu Narodni dom. Narod prihvati tu njegovu ideju i dobrovoljnim prilozima i radom sazida zgradu 6 hvati duljine i 2 1/“ visine. Požežanac tako u proljeće 1814. g. nastavi svoj započeti prosvjetni rad u novoj zgradi.

   U tom radu iznenadi ga carska naredba od 1829. godine po kojoj su sela Gudovac, Progmelje i Stančići imali sebi sazidati škole.

   Starac u dogovoru s narodom ustupi svoj Narodni dom za školsku zgradu. U toj novoosnovanoj školi bude postavljen za prvog učitelja sam Požežanac uz godišnju plaću od 24 forinte. Službovao je tako sve do 1840. kada je, radi nemoći i bolesti, podnio ostavku. Ostavka mu je uvažena po tada Cesar.kralj. komandi Križevačke pukovnije, uz napomenu da, ako Požežanac ozdravi, može opet biti učitelj, a njegovo mjesto bilo je privremeno popunjeno.

   I tako je bilo. On je ponovno nastupio svoju učiteljsku dužnost 1846., a godišnja mu je tada plaća bila 120 forinti. Godine 1854. umro je V. Požežanac. Prije njegove smrti, za vrijeme bolovanja, zamjenjivao ga je „podčasnik“ Pavković iz Podgoraca. Zamjenu u školi vršio je poslije Pavkovića Nikola Ratković iz Preavca. Koji je poslije smrti Požežanca bio učitelj sve do godine 1893. Iza N. Ratkovića došao je u selo za učitelja sin pokojnog paroha, Luka Požežanac, koji je službovao do 1844.

   Poznato je još da je g. 1844.-1846. službovao Pavle Raić iz Raića. Za njegovo službovanja bude školi Gudovac pripojeno selo Klokočevac. Našlo se u podacima da je na školi službovao i g. 1877. Pero Ivanović. Do godine 1877. službovao je i podčasnik Blagoja Obradović iz Prgomelja.

   Ta stara prva školska zgrada izgorjela je 16.8.1871. sa svim svojim zgradama. Obuka se vršila u nekoj vojničkoj krojačnici a g. 1872. bila je premještena u časnički stan u kojem se i danas nalazi i kojeg je ondašnji „arar“ poklonio općini za školu.

   Nije pozitivno sigurno da je ta zgrada, koju je ondašnja vojna graničarska komanda poklonila za školu, da je to baš današnja školska zgrada, ili je na tome mjestu bila ta poklonjena zgrada koja je kasnije prepravljena, ili je na tom mjestu zidana nova današnja zgrada.

   Ja, Popović Petar, za vrijeme svog službovanja razgovarajući s ljudima koji su tada bili stari oko 76 godina, sjećali su se da je na ovom mjestu nešto zidano, ali nisu znali sigurno da li je zidano novo, ili nešto prepravljano. Škola je sve od godine 1875. nosila ime „Narodna škola“, ali školskim zakonom od 1874. pretvorena je u komunalnu Opću pučku školu i uvrštena je u 4. plaćevni razred s nominalnom plaćom od 350 forinti.

   Školski zakon iz 1874. proglasio je obaveznim da uz svaku pučku školu valja osnivati i školski vrt, pa u spomenici nalazimo zapis:

   "Napred spomenuti učitelj Pero Ivanović, koji je nastu­pio 1877. g., osnovao je pri školi prvi cjepljenjak. Isti učitelj bio je rodom iza Caglića, kotar Pakrac, a bio je rođen 1857. g."

   U "Izvještaju o stanju uprave Županije bjelovarsko-križevačke" za godinu 1887. nalazimo da je u to doba iznimno veli­ka pažnja posvećivana školskim vrtovima i voćnjacima:

   "Ovdje goje učitelji voćke za praktičnu pouku učenika u svojih vrtovih, dok se ne namaknu pravi školski vrtovi, te o pouci učitelja u tu svrhu održan je petodnevni voćarski kurs u Gudovcu od 12. do 16. rujna kome je prisustvovalo 10 učiteljah. U Ravenu Velikom držao je predavanje po uputi Visoke kr. zemaljske vlade učitelj Josip Žmara, u Gudovcu učitelj Petar Ivanović."

   Uz školske vrtove često su bili i učiteljski pčelinjaci kako bi učenici stekli znanje za bavljenje pčelarstvom.

   Nedostatak spomenice i spomeničkih zapisa ostavljaju nas bez kvalitetnijih podataka o radu i djelovanju škole i školstva u Gudovcu, od tog doba pa do razdoblja Drugog svjetskog rata. To je velika šteta, jer je postojanje općine, i stoga većeg broja školskih obveznika, sigurno doprinijelo živosti školskog rada i aktivnostima škole u selu.

   Za vrijeme Drugog svjetskog rata blizu škole je osnovana ustaška baza oko koje su se 1943. vodile ogorčene borbe zbog kojih je izgorjela općina u selu i stan blagajnika, a škola je samo oštećena. Nema mnogo podataka o školstvu za vrijeme rata, osim da su službovali učiteljica Vjekoslava Srnak (do 1942.) i učitelj Rudolf Srnak koji je bio jedan od suradnika i organizatora ustaškog stana u Gudovcu.

   Nakon II. svjetskog rata počinje se organizirati školski rad, a prvi nastavnici bili su Jakov Laketić i njegova žena Antonija. U šk.god, 1949./50. na školu dolazi učiteljski par Petar i Nevenka Popović i nailaze na prilično loše stanje:

   "Materijalno novčano osiguranje škole još je nikakvo. (- ) Djeca si sama kupuju školske potrepštine. Zgrada je u lošem stanju, naročito izvana, a uz to nigdje nije ograđena plotom. Na učiona ma nema duplih prozora. (-) U proljeće 1950. g. uspijelo se pomoć Mjesnog nar. odbora podići plot oko škole."

   Učitelji ipak pokušavaju poboljšati uvjete rada i pohađanje nastave o čemu svjedoči spomenički zapis iz 1950./51.

   "Uz redovno čišćenje i krečenje, posebnom dotacijom Kotara izvršeni su veći nužni popravci. U toj školskoj godini produ­ljena je obuka s 4. razreda na 5. razred. Rad u tome 5. razredu vrlo je otežan. Nikakvih knjiga za taj razred nema, a uz to i roditelji neće da šalju djecu petu godinu u školu. Mjere za kažnjavanje roditelja, koji ne šalju djecu u školu, još su slabe. Pozivanje u Mjesni odbor i opismenjavanje roditelja po predsjedniku nema nikakvog uspjeha. I zimi te šk. godine Mjesni odbor nije školu snabdjeo s dovoljnom količinom ogrjeva pa je obuka bila prekinuta 15 dana. Školu je pos­jetio i pregledao kotarski inspektor Huzjak Tomo i obuka je završila 20.5. s dječjom priredbom u Domu."

   U školskoj godini 1951. / 52. u školu se uvodi i 6. razred pa se i broj polaznika povećava na 117. Velika poteškoća radu i učiteljima jest činjenica da niti u toj školskoj godini još nisu tiskani udžbenici za 5. i 6. razred. Briga sela za školu postupno se povećava tako da se te godine dobrovoljnim samodoprinosom sela Gudovac sakuplja iznos od 150.000 dinara pomoću kojeg se na cijeloj zgradi postavljaju dupli okviri na prozorima i poboljšavaju uvjeti života i rada u školi.

   No, još uvijek ima roditelja koji ne mare za polazak djece u školu. U njenoj spomenici nalazimo u šk. god. 1952. / 53. podatak ii se za nepohađanje u 5. i 6. razred moralo pristupiti kažnjavanju, tako da su neki roditelji uz novčane kazne bili osuđeni na zatvor od 8 dana.

   U Gudovcu je tih godina na poticaj nove vlasti bilo aktivno Kulturno-prosvjetno društvo "Bratstvo-jedinstvo" u kojem I su intenzivno djelovali i učitelji škole. Osim održavanja programa i prigodom Dana Republike i Nove godine, djelovanje učitelja i škole posebno je bilo zabilježeno u sklopu ostalih raznih manifestacija i proslava u mjestu. Jedna od najimpozantnijih manifestacija tih godina, u kojima je sudjelovala i škola, bilo je otkrivanje spomeni­ka žrtvama fašističkog terora palim u Gudovcu 28. travnja 1941. Otkrivanje spomenika i sama manifestacija bila je 15. svibnja 1955. godine.

   U školskoj godini 1956. / 57. zakonskim odredbama ukinuti su 5. i 6. razredi, stoga je škola postala četverogodišnja. U njoj tada rade učiteljica Zlata Šklempe i Stjepan Sabolović koji tijekom te godine priređuju za selo četiri priredbe. Osim što su bile iznimno posjećene, donijele su i prihod koji se iskoristio za ekskurz­iju učenika 3. i 4. razreda. Također su organizirali i sabirnu akciju prikupljanja puževa kako bi se osigurao novac za ekskurziju u Varaždin, 16. lipnja 1957. godine koja je bila veliki događaj za učenike. U Gudovcu je te godine završila elektrifikacija sela.    

   U siječnju 1957. / 58. novom reorganizacijom mreža škola, ova u Gudovcu postaje sastavnim dijelom III. osmogodišnje škole u Bjelovaru. Tada počinje raditi i školska kuhinja za koju namirnice daje Crveni križ, a djelomično nabavljaju i davanjima učenika po 40 dinara.

   U školskoj godini 1961. / 62. došlo je do nove reorgani­zacije mreža škola na području kotara Bjelovar. Ukinute su četvero­godišnje škole kao samostalne ustanove te su pripojene najbližoj osnovnoj školi s kojom tada čine cjelinu u administrativnom pogledu. Škola Gudovac pripojena je Osnovnoj školi u Progomelju kao centralnoj, a 1968. Osnovnoj školi "Milan Bakić-Baja" u Bjelovaru.

   Tih godina poboljšani su uvjeti života i rada u gudovačkoj školi (npr. izgrađeni su novi nužnici), kao i suradnja s Gradskom knjižnicom i čitaonicom u Bjelovaru (pokretna knjižnica).

   Spomenički zapis iz 1973. navodi da su uvjeti rada i dalje dosta loši pa ih učitelji pokušavaju poboljšati:

   "Školska zgrada je u vrlo trošnom stanju. Trebalo je prionuti na posao. Sazvan je masovni roditeljski sastanak.

   Odaziv iznad očeki­vanja. Rezulat: odluka o sakupljanju sredstava ( 20,00 din. po domaćinstvu) za ogradu oko škole, davanje radne snage za postavljanje ograde. Formiran odbor sakupio je 424 000 dinara. U tu sumu ubrojena je i pomoć Saveza omladine (50,00), jedine organizacije koja je bila na to spremna i voljna. Nešto više dodaje i matična škola M.Bakić-Baja (536 000) te se tako u relativno kratkom roku pribavio sav materijal. Roditelji, mještani sela podižu ogradu u dužini od 160 metara. Krajem školske godine, u okviru završne školske svečanosti, za selo je priređena priredba sa zabavom. U programu su učestvovale sve grupe slobodnih aktivnosti, a organizaciju je preuzeo Odbor zajednice doma i škole. Čist prihod zabave je 98 000 dinara. Sredstva su potrošena na materijal za ulazna željezna vrata, velika i dvoja mala. Vrata je na dobrovoljnoj bazi napravio i postavio roditelj Horvat Stevo. Uz ogradu postavljene su i obojane klackalice, njihaljka, stolovi i klupe.“

   Novom reorganizacijom osnovnih škola, gudovačka postaje u šk.god. 1973./74. područna škola Osnovne škole „Stevo Šabić“ Bjelovar, danas III. osnovne škole Bjelovar.

   U idućim godinama broj učenika i razredniih odjela je varirao. Sveukupno, poboljšani su i uvjeti rada škole: obnovljena je unutrašnojst zgrade, sanitarni prostori i učionice, uvedeno centralno plinsko grijanje, te nabavljena nastavana sredstva i pomagala za rad učenika i učitelja. Suradnja s mjesnim odborom sela je vlro dobra.

Izvor: Čanić,G., (2005.),Monografija III. OSNOVNE ŠKOLE BJELOVAR povodom 50. obljetnice škole, Škola u Gudovcu, str: 29.-32.